Senzorna osjetljivost i prehrana

Hrana nije samo okus. Tijekom obroka dijete istodobno obrađuje miris, izgled, temperaturu, teksturu, zvuk žvakanja, osjećaj hrane u ustima te emocionalnu ugodu ili neugodu povezanu s hranjenjem.

Kod djece sa senzornim teškoćama upravo je tekstura hrane jedan od najčešćih razloga odbijanja. Neka djeca preferiraju glatke i kremaste teksture, dok druga prihvaćaju isključivo hrskavu hranu. Pojedina djeca mogu pokazivati izraženu odbojnost prema određenim mirisima, temperaturama ili kombinacijama tekstura.

Važno je razumjeti da prihvaćanje nove hrane nije trenutačan događaj, nego proces. Dijete najprije promatra hranu, zatim je dodiruje, miriše i istražuje, približava ustima te tek na kraju može biti spremno kušati je. Svaki od tih koraka predstavlja važan napredak.

 
Uloga roditelja: model koji dijete promatra

Prehrambene navike djece u velikoj se mjeri oblikuju promatranjem i oponašanjem ponašanja osoba iz njihove neposredne okoline, ponajprije roditelja, ali i braće, sestara te drugih bliskih osoba.

Istraživanja pokazuju da djeca lakše prihvaćaju novu hranu kada promatraju druge članove obitelji kako je jedu s užitkom. S druge strane, prisila, ucjenjivanje, nagrađivanje hranom ili stalni pritisak tijekom obroka mogu povećati otpor prema hrani te dugoročno narušiti djetetov odnos prema jelu.

Posebno je važno stvoriti pozitivno okruženje tijekom obroka, što uključuje:

• održavanje redovite rutine hranjenja
• smanjenje ometajućih podražaja, poput televizije i mobilnih uređaja
• omogućavanje zajedničkih obiteljskih obroka
• poštovanje znakova gladi i sitosti
• nuđenje nove hrane bez prisile.

Koliko puta treba ponuditi novu hranu?

U procesu uvođenja novih namirnica jedna od najčešćih roditeljskih pogrešaka jest odustajanje nakon samo nekoliko neuspješnih pokušaja. Dijete često neće prihvatiti novu hranu nakon jednog ili dva pokušaja. Istraživanja pokazuju da je za prihvaćanje nove namirnice potrebno višekratno izlaganje, nerijetko osam, deset ili više puta. Kod djece s razvojnim teškoćama taj broj može biti i znatno veći. Upravo zato prihvaćanje nove hrane zahtijeva strpljenje, dosljednost i razumijevanje djetetovih individualnih potreba. Pozitivno okruženje tijekom obroka i podržavajući pristup roditelja ključni su čimbenici uspješnog usvajanja novih prehrambenih navika, dok prisila najčešće dovodi do suprotnog učinka.

Rizik od nutritivnih nedostataka i prekomjerne tjelesne mase

Djeca s teškoćama u razvoju mogu biti pod povećanim rizikom od nutritivnih nedostataka, ali i od razvoja prekomjerne tjelesne mase i pretilosti.

Ograničen izbor hrane, selektivnost u prehrani, izbjegavanje pojedinih skupina namirnica te smanjena razina tjelesne aktivnosti mogu dovesti do nedostatnog unosa vitamina, minerala i prehrambenih vlakana. Istodobno, sklonost energetski bogatoj, a nutritivno siromašnoj hrani povećava rizik od razvoja pretilosti. Stoga je važno pratiti rast i razvoj djeteta, obraćati pozornost na kvalitetu njegove prehrane te prema potrebi uključiti stručnjake koji mogu pomoći u procjeni nutritivnih potreba i planiranju odgovarajuće prehrane.

 
Kada potražiti stručnu pomoć?

Rano prepoznavanje izazova povezanih s hranjenjem i prehranom omogućuje pravodobnu stručnu podršku te može značajno unaprijediti prehrambene navike, nutritivni status i kvalitetu života djeteta.

Stručnu procjenu preporučljivo je zatražiti ako dijete:

• prihvaća vrlo malen broj namirnica
•  često se zagrcava ili kašlje tijekom hranjenja
•  odbija cijele skupine hrane
•  ima poteškoće sa žvakanjem ili gutanjem
•  jede izrazito sporo ili prebrzo
•  pokazuje snažne emocionalne reakcije na hranu
•   ne napreduje zadovoljavajuće u rastu i tjelesnoj masi.

 
Zajednički put djeteta, obitelji i stručnjaka

Uspješna podrška djetetu s teškoćama u razvoju zahtijeva suradnju roditelja i stručnjaka različitih profila – liječnika, nutricionista, logopeda, edukacijskih rehabilitatora, radnih terapeuta, psihologa i drugih članova stručnog tima. Roditelji najbolje poznaju svoje dijete, dok stručnjaci mogu pomoći u razumijevanju uzroka poteškoća i odabiru odgovarajućih strategija podrške.

Najvažnije je pritom ne zaboraviti da je svako dijete jedinstveno. Cilj nije postići „savršenu prehranu“, nego postupno graditi pozitivan odnos prema hrani, razvijati vještine hranjenja i omogućiti djetetu da kroz svakodnevne obroke raste, uči i aktivno sudjeluje u obiteljskom životu. 

Autor: doc. dr. sc. Maja Ergović Ravančić