Dok svi gledaju dijete s teškoćama, jedno dijete često ostane neprimijećeno.
Na samom kraju Mjeseca obitelji želimo posvetiti tekst onima koje se ponekad, a nekad i često, zaboravi – braći i sestrama djece s teškoćama u razvoju.
U mnogim obiteljima postoji jedno dijete koje prerano nauči biti “dobro”, tiho i strpljivo. Ne zato što to želi, nego zato što obitelj ponekad jednostavno nema više kapaciteta.
Kada se u obitelji rodi dijete s teškoćama u razvoju, dinamika cijele obitelji se mijenja. Često radost i iščekivanje zamijene zabrinutost, strah, neizvjesnost, brojne nove obveze i svakodnevni stres. Ništa drugačije nije ni kada se teškoće pokažu kasnije tijekom razvoja djeteta. Roditelji tada svu svoju snagu, vrijeme i kapacitete usmjeravaju na pokušaj razumijevanja onoga što se događa s njihovim djetetom, a zatim i na traženje načina kako mu pomoći na najbolji mogući način.
U obiteljima u kojima već postoji starije dijete, ono često, potpuno nenamjerno, bude stavljeno u drugi plan. Nerijetko susrećemo braću i sestre koji se osjećaju nevidljivo, usamljeno, nedovoljno važno ili nedovoljno primijećeno. Ponekad su ljuti. I na mamu i tatu. I na situaciju. A ponekad i na svog brata ili sestru.
I to ne znači da su loša djeca.
Braća i sestre djece s teškoćama često vrlo rano nauče ne tražiti previše i ne stvarati dodatne probleme roditeljima koji su već iscrpljeni svakodnevicom. Upravo zato ta djeca ponekad ostanu najmanje viđena. Ne zato što ih roditelji manje vole, nego zato što obitelj pokušava preživjeti dan.
Ponekad su to djeca koja u čekaonici sjede potpuno mirno dok roditelji razgovaraju o terapijama, nalazima i terminima. Djeca koja ne prekidaju jer su već naučila da trenutno postoji nešto “važnije”. U radu često vidimo koliko pažljivo prate reakcije roditelja, pokušavaju pomoći ili se povlače kako ne bi dodatno opteretili obitelj.
Istraživanja pokazuju da braća i sestre djece s teškoćama mogu biti pod većim emocionalnim opterećenjem, osobito kada dijete ima izražene ponašajne teškoće ili kada obitelj dugo živi pod povećanim stresom. Istovremeno, mnoga djeca razvijaju veću empatiju, toleranciju, strpljenje, osjećaj odgovornosti i osjetljivost za druge ljude. Ishod ne ovisi samo o teškoći, nego i o podršci koju cijela obitelj dobiva.
Važno je razumjeti i da su sve emocije braće i sestara normalne. Dijete može jako voljeti svog brata ili sestru, a istovremeno biti ljuto, frustrirano, posramljeno ili tužno zbog situacija koje svakodnevno proživljava. Može biti ponosno na male pomake, ali i umorno od stalne prilagodbe. Sve te emocije mogu postojati istovremeno.
Ponekad iza razmišljanja o budućnosti stoji i nada roditelja da dijete jednog dana neće ostati samo. Važno je pritom paziti da braća i sestre ne odrastaju s osjećajem da je njihova vrijednost vezana isključivo uz brigu za drugoga.
S druge strane, bratsko-sestrinski odnosi često postaju jedan od najvećih izvora podrške, povezanosti i napretka. U kabinetu Točke razvoja imamo nekoliko braće i sestara koji redovito dolaze na tretmane zajedno sa svojim bratom ili sekom. Često upravo oni postanu naši najbolji pomagači, motivatori za igru i saveznici u komunikaciji. Kroz igru ih učimo kako poticati komunikaciju, čekanje, strpljenje i samoregulaciju, ali i kako se izboriti za sebe, postaviti granice i izraziti vlastite potrebe. A njima je najljepše kada imaju prostor u kojem mogu biti spontani, zaigrani i jednostavno – braća i sestre.
Upravo kroz takve male svakodnevne trenutke često vidimo koliko i oni trebaju pažnju, prostor samo za sebe i osjećaj da su jednako važni. Jer iako su često veliki pomagači, oni su prije svega djeca.
Zato roditeljima često govorimo: odvojite vrijeme koje će biti samo njihovo. Jedno poslijepodne. Večer. Odlazak po sladoled. Rutinu prije spavanja. Male zajedničke trenutke u kojima dijete neće morati dijeliti pažnju roditelja.
Važno je i da djeca imaju mogućnost izbora, osjećaj kontrole nad dijelom svoje svakodnevice i pravo da ne budu uvijek ona koja se prilagođavaju, čekaju ili popuštaju. Time ne činimo uslugu ni njima, ni njihovom bratu ili sestri s teškoćama.
Obitelj nije savršena kada nema teškoća. Obitelj je sigurno mjesto kada, unatoč teškoćama, njezini članovi i dalje vide, čuju i čuvaju jedni druge.
I zato danas podsjećamo da, uz dijete s teškoćama, u obitelji uvijek odrasta još jedno dijete koje također treba biti viđeno.
